Ako želiš socijalnu pomoć moraćeš i da je zaradiš

U aktuelnim globalnim tokovima i okolnostima kada su vodeći principi u svim oblastima oni iz tržišne ekonomije, isti scenario se odigrava i u nacionalnim socijalnim politikama, bar u većini država. Pretpostavljate da istim koracima ide i naša socijalna politika sa svojim pijunom i barjaktarom – socijalnom zaštitom.

Da, naš sistem se polako kreće ka zapadnom, liberalnom sistemu, a to bi najjednostavnije značilo da će materijalna davanja biti manja, da će prava obuhvatati manji broj ljudi, da pojedinac treba da se „snalazi“ samostalno na tržištu rada, kao i da pre svega, država smanjuje troškove i izdatke na prava i usluge socijalnog karaktera.

Naš sistemkreće
se ka idejama i
principima
zapadnihsistema

Diskusija može da počne sa „merom“ koja proističe upravo iz takvog procesa i planira se novim izmenama i dopunama Zakona o socijalnoj zaštiti. U pitanju je takozvana aktivacija radno sposobnih korisnika novčane socijalne pomoći. Ova mera ne predstavlja pomoć pri traženju posla, niti zaposlenje, već upošljavanje korisnika novčane socijalne pomoći koji bi za iznos primanja po ovom pravu morali da „odrade“ određeni posao. Novčana socijalna pomoć je pravo u sistemu socijalne zaštite koje bi trebalo da ostvaruju materijalno ugrožene porodice i pojedinci uz naravno proveru imovinskog stanja i prihoda.

Dakle, država planira da sve radno sposobne korisnike, kako se navodi, uposli i to je naša tema. Zašto je to sporno? Krenuo bih od one da je „Rad stvorio čoveka“, da čovek treba da radom zaradi, tj. ostvari određeni prihod. Prema Zakonu o porezu na dohodak građana, kao i Zakonu o finansijskoj podršci porodici sa decom, novčana socijalna pomoć nije prihod. Da li korisnici materijalnih davanja imaju pravo na podršku ili treba da zarade pomoć? Nije to samo neka pravna „začkoljica“ već pitanje osnovnih principa i načela socijalne zaštite, ili je pak država načinila zaokret u paradigmi socijalne politike.

Upravo tu možemo i nastaviti priču. Ovakve ideje, naravno neće prvi put biti primenjene kod nas. Neke razvijenije države su ove procese započele ranije i paradigme na kojima leže njihovi sistemi, ne samo sistemi sigurnosti, već ekonomski, politički, pa i kulturološki sistemi odavno su bazirani na takvim principima. U anglosaksonskim zemljama takve ideje su realizovane, ali pod nekim drugim uslovima. Naravno, ne smatram da su takve mere u nedarežljivim sistemima adekvatne, ali nedvosmisleno je da postoje određene okolnosti koje su bitno drugačije od naših.

Tako, mere upošljavanja korisnika materijalnih davanja u tržišnoj ekonomiji, sa niskom nezaposlenošću od par procenata, pristojnim mogućnostima za zapošljavanje, programima prekvalifikacije, sticanja novih veština, koji omogućavaju pronalazak posla, imaju drugačije implikacije. Inkorporiranje ideja i mera iz izuzetno nedarežljivih sistema socijalne sigurnosti u naš kontekst koji karakterišu drugačiji socio-demografski parametri ima, kao što je rečeno, sasvim drugačije implikacije.

Aktuelna zvanična nezaposlenost u Srbiji je oko 10 procenata, što je (iako postoji zvanična formula za izračunavanje) vrlo upitno, s obzirom da je broj neaktivnih građana prilično visok (npr. obuhvata i osobe koja se nisu na vreme javile Nacionalnoj službi za zapošljavanje). Sivo tržište rada je tradicionalno glomazno. Obuhvat pravom na novčanu socijalnu pomoć pogođenih siromaštvom je nizak. Svega 15% od ukupnog broja populacije koja je u riziku od siromaštva je obuhvaćena pravom. Minimalna plata u decembru 2019. je 27.332,80 dinara. Iznos novčane socijalne pomoći za pojedinca koji je radno sposoban bez umanjenja sezonskih poslova (da, i to je predviđeno Zakonom) je oko 8.500 dinara. Da li je uopšte potrebno nastavljati priču u ovom smeru?

Mere aktivne
socijalne politike
su zapošljavanje,
a ne upošljavanje

Zvanična saopštenja institucija navode da su mere upošljavanja mere aktivne socijalne politike. Šta je zapravo aktivna socijalna politika? Takve mere predstavljaju zapošljavanje, prekvalifikovanje, obučavanje za jezike, rad na računaru, kako bi pojedinac pronašao posao na tržištu rada itd… Na taj način država bi trebalo da smanjuje troškove za pasivne mere, tj. materijalna davanja i pospešuje zaposlenost, aktivnost i kulturu rada svoje populacije.

Dakle, država treba da ima mandat u obezbeđivanju radnih mesta u zdravoj ekonomiji, kao i u obezbeđivanju ravnopravnosti prilikom zapošljavanja. Ovakve mere su u suprotnosti sa konceptom socijalne politike kakav navodno proklamuje država. Takođe, proces liberalizacije je u suprotnosti sa adekvatnom i kvalitetnom analizom svih okolnosti i karakteristika našeg podneblja i sistema kako bi se ustanovila valjana socijalna politika. Država bi trebalo da obezbedi minimalnu sigurnost delu stanovništva koji ne može da obezbedi dovoljan prihod učešćem na tržištu rada, formalnom ili neformalnom.

Korisnici će biti
demotivisani,
zaposlenost se neće
povećati, a
cilj sistema je
smanjenje troškova

Šta ćemo dobiti ovim planiranim merama? Država ne ulaže u zapošljavanje, već uslovljava korisnike prava na novčanu socijalnu pomoć da rade ukoliko žele da koriste pravo. Tako će određeni poslovi na terenu dobiti izvršioce i to bez troškova plaćanja od strane poslodavaca. U vezi sa tim bitno je navesti i da je minimalna plata za zaposlenog u Srbiji značajno viša od iznosa novčane socijalne pomoći. Dakle, neće doći do novih radnih mesta, niti do poboljšanja materijalnog statusa ljudi, a smanjiće se troškovi na materijalna davanja. Kako? Deo korisnika će biti stigmatiziran i odustaće od korišćenja prava, dok će jedan deo populacije biti demotivisan za ostvarivanje prava. Ono što je zabrinjavajuće jeste da će doći do još lošije obuhvatnosti pravom i lošije targetiranosti dela populacije kojima je potrebna pomoć (pogođeni siromaštvom i u riziku od siromaštva). Za samo funkcionisanje ovakvih mera i sprovodioce ovih mera poteškoće neće biti ni malo zanemarljive – kapaciteti gradova i lokalnih samouprava različitog nivoa razvijenosti da obezbede radna mesta, različite karakteristike posla koji bi bili u ponudi, broj sati u odnosu na zaradu, broj „radnih“ dana, težina posla u odnosu na broj godina… Ostaju i pitanja kakav će status imati „upošljeni“ u evidenciji biroa?

Za kraj treba pomenuti da i u sadašnjem Zakonu o socijalnoj zaštiti postoji član Zakona koji govori o neostvarivanju prava na novčanu socijalnu pomoć onih korisnika koji odbijaju posao, što evidentira biro (NSZ), te se „nerad“ svakako ne motiviše.

Kroz kovanice društveno korisnog rada i aktivnih mera zapošljavanja, proklamovana socijalna politika gubi svoje iskonske temelje. Upošljavanje korisnika prava na novčanu socijalnu pomoć je zloupotreba ljudi, sistema i prava zarad smanjenja troškova. Nazivanje ovakvih mera aktivnom socijalnom politikom je ništa drugo do kršenje ljudskih prava u odavno ranjivom društvu i zatvaranje vrata minimalnoj sigurnosti, zaštiti i razvoju.

I u narednim tekstovima bavićemo se ovim i sličnim pitanjima. Zanimaju nas Vaša pitanja i mišljenje.

0Shares

4 Replies to “Ako želiš socijalnu pomoć moraćeš i da je zaradiš”

  1. Zdravo, uslovi za ostvarivanje prava na novčanu socijalnu pomoć su regulisani Zakonom o socijalnoj zaštiti. Odgovor na Vaše pitanje biće Vam detaljnije objašnjen u mejlu. Hvala

  2. Ne znam zašto biste bili šokirani kad već radite i sami ste dakle svedok da je jedno praksa drugo teorija. Dakle, mere aktivne socijalne politike funkcionišu i zvuče lepe na papiru, ali u praksi očigledno se pokazuju kao pasivne i spore mere. Što verujem da nije problem u primeni, i želim da verujem da ljudi odnoso stručnjaci rade svoj posao adekvatno. Problem je kada su građani demotivisani i ne vide rešenje jer nisu osposobljeni ili dovoljno osnaženi da samostalno pronađu posao. Pa se dakle mere aktivne soc. politike događaju samo u okvirima obuka i prekvalifikacija koje se na kraju svode na proformu. Time svi zajendo zamaskirmao suštinu problema. Takođe mislim da suštinski problem u primeni ove politike jeste nedovoljan broj kompanija i poslodavca koji bi se uključili u aktivne mere politike koje država primenjuje odvojeno ili kao odcepljeno od tržišta. Trižte ima svoja pravila po principu kako se ko snađe, dok država primenjuje svoje politike ne oslanjajući se i nedovoljno zahtevajući od istog tržišta učešće u aktivnim merama. Tako dolazimo do pasivosti čitavog društvnog sistema i ponavljanja toka obrazaca ponašanja kako građana koji recimo učestvuju u aktivnom merama (a opet su ušupkani u okvirima državne politike) ali i kod kompanija koje su potpuno nezavisne od države.

Ostavite odgovor na Anonimni Odustani od odgovora

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *