Kako je naš identitet skrojen našim iskustvima od najranijih nogu i kako je ta naša uloga godinama formirana, nije lako promeniti ta sad sržna uverenja, hipoteze i konstrukcije stvarnosti. Naš identitet ima tendenciju samoodržanja. Sve ćemo uraditi da se ponovo ne osećamo onako kako smo se osećali kad smo bili vrlo mali, uz kasnije ponovne ožiljke. Te emocije su ono što nas drži dalje od „lake“ promene. Kako smo gradili kulu na mekom tlu koje nije moglo da podnese težinu naših emocija, pa je sad kula kriva, mora da prođe vreme da bi se osmislio novi način da ta kula dobije svoju novu svrhu sa ojačanim temeljom.
Kategorija: ČLANCI I VIDEI
Moj psihoterapijski pristup
Mislim da je dobro da pri donošenju odluke da krenete na psihoterapiju, imate i informaciju kako psihoterapeut i radi, kojim terapijskim okvirom se služi i kako on odgovara na probleme klijenata. U tekstu možete pročitati koje su to neke od osnovnih karakteristika mog terapijskog pristupa i kako ja, kao konstruktivistički psihoterapeut, radim.
Dermatillomania – kompulsivno čačkanje kože
Ne pričamo o bolestima kože, za to je zadužen dermatolog, već o potrebi da se stalno čačka koža, cede bubuljice, pipaju neravnine/nesavršenosti na koži itd. Pored ovih manifestnih aktivnosti, osobe neretko imaju osećaj gubljenja kontrole, opsesivno-kompulsivne radnje, osećaj sramote i tako dalje. Razmišljajući u okvirima današnje filozofije lečenja, verujem da će mnogi krenuti od spolja – tretiranjem bubuljica, ili pokušajima da smanje pomenute aktivnosti. ,,Unutrašnji“ razlozi su raznoliki. Kad kažem da iza ovog stoji gubitak kontrole, mislim na gubitak kontrole bilo čega, na pokušaj smirivanja i davanja smisla i reda čačkanjem, ceđenjem, čupkanjem. Ljudi u raznim emocionalnim stanjima (uznemirenost, dosada, nemir, bes, tuga, razdražljivost) ulaze u ove kompulsivne radnje ali sve ovo postaje i navika.
Kako očekivanja mogu negativno uticati na performanse sportista
Sport sam po sebi jeste takmičenje i sportisti jesu tako nastrojeni, vole pobedu, žele da napreduju, da budu konkurentni. Ono što se dešava jeste da često ne uspevaju da pokažu svoje sportsko znanje i napredak u tehnici, taktici, fizičkoj spremnosti i kondiciji zbog pritiska i psihološke ne/pripremljenosti. Danas su tema očekivanja, koja u mnogome mogu uticati na emocije sporitiste ili sportiskinje, a kasnije i na sam performans, tj. meč, utakmicu, nastup. Sportisti formiraju sopstvena očekivanja, ali iza tih očekivanja stoje i očekivanja porodice, trenera, a kod profesionalnih sportista i očekivanja sponzora, nacionalnih saveza i javnosti, koja svojim očekivanjima može napraviti ogroman pritisak. Ovakva vrsta promene je u službi novih alternativih viđenja uspešnosti i neisključivog razmišljanja. Isključivost prečesto vuče sportiste i sportiskinje u to da nisu uspešni i da su izneverili sebe i druge.
Okrivljavanje žrtve
U aktuelnom kontekstu gde se navodno priča o porodičnom nasilju, seksualnom uznemiravanju, silovanju, imamo paradoks da su potrebni veliki napori da se žrtvi, pre svega poveruje. Termin „just-world“ je fenomen i kod nas nema neki specijalan prevod, ali se može prevesti kao „okrivljavanje žrtve“. Okrivljavanjem žrtve se negira odgovornost postupaka ljudi koji su naneli bol, štetu, tugu, traumu i povredu žrtvama i upire se prst u žrtvu. Žrtva se okrivljuje i zaslužila je to što joj se desilo. Stvar je dakle neznanja, konteksta u kom živimo, ali i određenih psiholoških procesa kod ljudi. Videćemo i kojih.