Inkluzivno obrazovanje

Inkluzivno obrazovanje nije novina u našem obrazovnom sistemu. Principi inkluzije uvedeni su u naš sistem 2009. godine. S obzirom da je deo opšte istraživačke, a i novinarske kulture odrediti ono o čemu je pisac hteo da govori, inkluzija se ukratko definiše kao „dostupno, kvalitetno i pravedno obrazovanje za svako dete“. Zakon o osnovama obrazovanja i vaspitanja u članu 6. navodi da „Sva deca imaju pravo na obrazovanje, bez diskriminacije i izdvajanja onih iz marginalizovanih i osetljivih društvenih grupa, kao i onih sa smetnjama u razvoju i invaliditetom.“

Kao što vidimo inkluzija ne uključuje i ne zastupa samo decu sa smetnjama i invaliditetom, kao što se često misli. Takođe, deci iz marginalizovanih grupa obrazovanje nije dostupno u istom obimu. Ideja i princip jesu da se okruženje prilagodi deci i obezbede načini i mehanizmi da se zadovolje potrebe svakog deteta u okviru redovnog obrazovanja, a ne da se deca odvajaju u specijalna odeljenja zbog bilo koje poteškoće.

Dakle, imamo sistem koji bi trebalo da bude praveden, dostupan svim grupama dece i koji bi trebalo da pruža kvalitetno obrazovanje. Šta je sporno onda oko aktuelne perspektive u našem obrazovanju? Postoje oprečni stavovi, kako u javnosti, tako i u profesionalnim krugovima kada je ova tema u pitanju. Mnogi zastupaju mišljenje da deca sa poteškoćama, invaliditetom i deca iz marginalizovanih grupa sa slabijim postignućima treba da pohađaju obrazovni program van redovnih tokova iz čega su izvučeni razni zaključci o samom inkluzivnom obrazovanju i lošim rezultatima.

Minimalni
standardi u
Srbiji nisu
dosegnuti

Standardi u inkluzivnom obrazovanju propisuju određen broj defektologa, specijalnih pedagoga i drugih potrebnih profila na određen broj dece kojima je ovakva podrška potrebna. Jasno je, naravno da situacija u našoj zemlji nije takva. Učiteljice i drugi nastavni kadrovi u kasnijim razredima nemaju veštine, niti su obrazovani za takav vid podrške, da bi mogli da pruže detetu adekvatan nivo nastave, načine i veštine u savladavanju gradiva. Takođe, broj pedagoških asistenata na broj dece nije dovoljan, a u mnogim školama ni ne postoji kako pedagoški asistenti, tako ni personalni asistenti. Tako bi se neke teme mogle završiti istraživanjem o sprovođenju i efektima inkluzije. Ovo nisu zanemarljive okolnosti, ali ovde se pre svega govori o drugačijoj ili pravoj perspektivi kada je inkluzija u pitanju.

Vratimo se na pitanje inkluzije sa početka teksta, na inkluziju kao vrednost, paradigmu i epistemološko pitanje. Gde su koreni i bit paradigme koja je aktuelna u svetu kada su obrazovni sistemi u pitanju? Koji su to benefiti inkluzije za obrazovanje i društvo kao akutelne paradigme u obrazovanju?

Istraživanja koja su sprovedena krajem 20. i početkom 21. veka govore o prednostima inkluzivnog obrazovanja. Ona nam pokazuju da su veća postignuća imala deca sa poteškoćama koja su bila uključena u redovna odeljenja i govore nam o razvijanju određenih pozitivnih obrazaca ponašanja kod svih učenika.

Naime, učenici u specijalnim odeljenjima bili su manje angažovani nego učenici sa sličnim poteškoćama u okviru redovnog obrazovanja, te su učenici iz specijalnih odeljenja imali malje uspeha od učenika iz redovnih odeljenja kada su u pitanju određeni predmeti u kasnijem akademskom obrazovanju. Zanimljiva su i istraživanja koja govore o manjem broju izostanaka i manjem broju prijava za problematično ponašanje kod učenika koji su pohađali nastavu u okviru redovnog obrazovanja. Iako se smatra da specijalna odeljenja pružaju bolje prihvatanje instrukcija zbog direktnijeg rada učenika i predavača, zapravo su to kvalitetnije obezbeđivala redovna odeljenja, kao i učenje u okviru vršnjačke grupe deci koja su inkluzivnim merama uključeni u ta redovna odeljenja. Ono što će nam biti važno u daljem delu teksta je da su i ostala deca u redovnim odeljenjima takođe pokazivala napredak. Detaljaniji uvid u ova istraživanja možete pogledati na https://www.thinkinclusive.us/essential-research-inclusive-education/.

Benefiti su
obostrani za svu
decu u okviru
redovnih odeljenja,
kao i za same
predavače

Česti su komentari o lošim uticaju inkluzivnog obrazovanja na decu sa „većim“ postignućima zbog posvećivanja više vremena deci kojoj je potrebna intezivnija podrška. Takođe, česti su i komentari da država treba da „ulaže“ u učenike sa najboljim ocenama i postignućima.

Da li su ovakve ideje diskriminišuće i da li je po sredi logički nesklad? Da li afirmacija najboljeg rezultata treba da onemogući razvijanje najvećih postignuća kod svakog učenika? Da li nedostaci u sistemu i manjak resursa znače da nećemo postupati ravnopravno prema svima? Da li zaista dobijamo i da li je specijalno odeljenje rešenje?

Pređimo onda na pitanje – Kakve efekte ima inkluzija na drugu decu u odeljenju? Doktor Tomas Armstrong (Thomas Armstrong) sa Američkog instituta za učenje i ljudski razvoj (American institute for learning and human development) kada govori o inkluzivnom obrazovanju govori upravo o građenju solidarnosti kod dece, uvažavanju različitosti, smanjenju stigmatizacije. Takođe on pominje termin biodiverzitet, kojim objašnjava bogatstvo različitosti kao rezervoara resursa za društvo, novih ideja i mogućnosti. Navodi i da benefit imaju i predavači koji razvijaju nove načine predavanja i metode rada. Armstrong govori i o snažnijem neurološkom napretku dece sa smetnjama i invaliditetom kada se nalaze u sredini koja je više podržavajuća. Detaljaniji uvid u ova istraživanja možete pogledati na https://www.institute4learning.com/2016/10/16/6-reasons-for-fully-including-children-with-special-needs-in-regular-classrooms/.

Inkluzija
je humanističko
pitanje

Misli se da je u pitanju „nesklad“ između prakse i teorije. Zapravo, nikad ni ne postoji takva dilema. Argumenti da je inkluzija samo lepa reč na papiru i da je neostvarljiva u praksi je nedopustiva za praktičare koji rade sa decom. Svako dete ima pravo na obrazovanje pod istim uslovima i u sredini koja je najviše podržavajuća, po principu najmanje restriktivnog okruženja. Inkluzija je više od ocene, inkluzija nas uči bitnijim lekcijama. Država je dužna da preko obrazovne politike sprovodi mere u interesu rasta potencijala i nivoa obrazovanja svojih građana, a posao praktičara je da pružaju usluge bez diskriminacije. Adekvatna ilustracija bi bila na primeru demokratije. Ako bismo posmatrali demokratiju u njenom vrednosnom i iskonskom smislu, da li bismo smatrali da je rešenje da se vrednosti demokratije ne sprovode jer država ne želi da obezbedi neophodne elemente demokratskog uređenja. Zamislite da Vam neko kaže „Demokratija ne valja, mi ne želimo da vam obezbedimo nezavisno sudstvo i pravo glasa.“

Specijalna odeljenja i dalje postoje i pružaju podršku i edukaciju deci. Praksa je vrlo neujednačena i postoji niz nelogičnosti i repova prethodnog sistema. Pitanje inkluzije je pitanje koje je globalno, a opet konkretno… koje zadire u pitanja ravnopravnosti, diskriminacije, empatije. Pitanje inkluzije je politikološko pitanje, političko pitanje, filozofsko, psihološko, biološko, sociološko, kulturološko, religijsko i pravno pitanje, ali pre svega humanističko pitanje.

Da li i dalje postojeća specijalna odeljenja treba i mogu da pružaju stručnu podršku redovnom obrazovanju, kao i kakve su mogućnosti za realizaciju ovakvih ideja i kakvi bi efekti bili na kvalitet obrazovanja saznaćemo u nekom od sledećih tekstova. Kakva su Vaša iskustva i mišljenje?

0Shares

One Reply to “Inkluzivno obrazovanje”

Ostavite odgovor na Anonimni Odustani od odgovora

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *