O ANKSIOZNOSTI I BEZVOLJNOSTI. Da li je disciplina rešenje?

Filozofija današnjeg neoliberalnog društva, čiji smo deo bez daljnjeg, pritiska i usmerava čoveka da juri za uspehom, posebnošću, prestižom, individualnošću, a i da bude konkurentan. Da bi današnji čovek ispunio svoju svrhu – biti srećan, treba da savlada sve ove zadatke. Ukoliko niste uspeli u dosezanju svoje svrhe, tj. niste srećni – potrudi se bolje i više. Dan treba da bude bolje organizovan, a potrebno je još više discipline. U suprotnom, blizu si čoveka koji je beskoristan i bezvredan. Pitanje je koliko poređenje, traženje posebnosti u svetu gde su svi posebni i jurnjavi za kriterijumima uspešnosti kojih ima sve više daju šansu za srećom. Ta sreća jeste pozicionirana u futuru sa nadom da će se desiti, te se za nju valja boriti. Kako čovek ne može da se nosi sa zahtevima društva, porodice, sa sopstvenim očekivanjima, a prepušten je neretko samom sebi, počinje da se oseća bespomoćnim, da gubi kontrolu. Tekst se iz kritičke pozicije bavi percepcijom sreće kao svrhe, kao i načinima da se do nje dosegne, te i posledicama/simptomima istog.

NOSTALGIJA – Od Jugoslovena do nostalgičara po rođenju

Volim ovu temu, temu koju zovem – nostalgija. Nije ovde reč o slatkoj prošlosti i gorkoj budućnosti. Zapitajmo se, da li je stvarno toliko toga u prošlosti bilo bolje? Ljudi imaju tendenciju da veruju da je prošlost bila bolja. Život prolazi, a mi čekamo da ponovo živimo ono što treba, ono iskreno, ono pravo! To pravo ne dolazi, a mi (p)ostajemo zatočenici lepe prošlosti koja se nikad neće vratiti. Svet je u konstantnoj promeni. Kad tad mnogi dođu u poziciju da kažemo ,,Ovi bre klinci stvarno preteruju, ovo nije bilo u moje vreme!“ Kako tako brzo dođemo do toga da nas vreme gazi? Kako gro nas dođe u poziciju da nespreman čeka budućnost? 

Zašto je promena teška?

Kako je naš identitet skrojen našim iskustvima od najranijih nogu i kako je ta naša uloga godinama formirana, nije lako promeniti ta sad sržna uverenja, hipoteze i konstrukcije stvarnosti. Naš identitet ima tendenciju samoodržanja. Sve ćemo uraditi da se ponovo ne osećamo onako kako smo se osećali kad smo bili vrlo mali, uz kasnije ponovne ožiljke. Te emocije su ono što nas drži dalje od „lake“ promene. Kako smo gradili kulu na mekom tlu koje nije moglo da podnese težinu naših emocija, pa je sad kula kriva, mora da prođe vreme da bi se osmislio novi način da ta kula dobije svoju novu svrhu sa ojačanim temeljom.

Dermatillomania – kompulsivno čačkanje kože

Ne pričamo o bolestima kože, za to je zadužen dermatolog, već o potrebi da se stalno čačka koža, cede bubuljice, pipaju neravnine/nesavršenosti na koži itd. Pored ovih manifestnih aktivnosti, osobe neretko imaju osećaj gubljenja kontrole, opsesivno-kompulsivne radnje, osećaj sramote i tako dalje. Razmišljajući u okvirima današnje filozofije lečenja, verujem da će mnogi krenuti od spolja – tretiranjem bubuljica, ili pokušajima da smanje pomenute aktivnosti. ,,Unutrašnji“ razlozi su raznoliki. Kad kažem da iza ovog stoji gubitak kontrole, mislim na gubitak kontrole bilo čega, na pokušaj smirivanja i davanja smisla i reda čačkanjem, ceđenjem, čupkanjem. Ljudi u raznim emocionalnim stanjima (uznemirenost, dosada, nemir, bes, tuga, razdražljivost) ulaze u ove kompulsivne radnje ali sve ovo postaje i navika.

Okrivljavanje žrtve

U aktuelnom kontekstu gde se navodno priča o porodičnom nasilju, seksualnom uznemiravanju, silovanju, imamo paradoks da su potrebni veliki napori da se žrtvi, pre svega poveruje. Termin „just-world“ je fenomen i kod nas nema neki specijalan prevod, ali se može prevesti kao „okrivljavanje žrtve“. Okrivljavanjem žrtve se negira odgovornost postupaka ljudi koji su naneli bol, štetu, tugu, traumu i povredu žrtvama i upire se prst u žrtvu. Žrtva se okrivljuje i zaslužila je to što joj se desilo. Stvar je dakle neznanja, konteksta u kom živimo, ali i određenih psiholoških procesa kod ljudi. Videćemo i kojih.