Gubitak prijatelja – Lična krivica i/ili lični rast?

Nisam čovek koji ima one prijatelje, koje moje društvo naziva „letnji prijatelji“… Znate ono, sezonski, ko da je nekakav posao u pitanju :)… Ali, to su ona prijateljstva (valjda drugarstva) koja traju kratko i ne predstavljaju zapravo prijateljstvo u svom pravom obliku. To je bar moje gledište. Dosta mojih prijateljstava je punoletno, traju preko 20 godina, ili makar 10. To ne znači da su prava prijateljstva samo ona iz detinjstva. Godine ne moraju govoriti o prijateljstvu, ali govore o zalaganju, istoriji, zajedničkim lepim i ružnim događajima, krizama… Kao i veza i ono treba da se neguje. No, nije to poenta, nego da ja nisam navikao da gubim prijatelje tako lako i da mi to dosta teško pada. Baš mi je bolno, valjda je tako svima… Zastupam priču da treba zarad vrednih stvari dati doprinos i pokušati da se problemi reše… Lako se ljutim, još lakše uđem u prepirku, ali stvarno nisam čovek koji se buri i duri za ceo život. Mrzim one priče, znate… “ Nisu pričali 30 godina, pomirili se na svadbi kod bratanice.“ Dajte ljudi, zar nije to bacanje vremena, energije i života, u krajnjem slučaju?

U razgovoru sa mojom prijateljicom koju poznajem stotinu ljeta, pričali smo o psihoterapijskim pravcima i njihovim gledištima, na ovako nešto. Tj. da budem iskren, više je ona pričala, a ja slušao i ‘vatao beleške… Kaže ona – „Vidiš neki govore da se interpersonalni odnosi redukuju, da određena poznanstva gubimo jer napredujemo, radimo na sebi, a opet neki drugi kažu da rad na sebi doprinosi kvalitetnijim relacijama sa drugima, jer smo bolji i za sebe, pa i za druge…“ Recimo da je tako rekla.

E, to, to je to! Znači ja sam napredovao i eto, to je razlog! „Ta, prva, ta teorija valja, ufff, sad mi lakše!“ Ali, onda se malo zamisliš. Da… Ne ide to baš tako. Šta je sa krivicom? Ko je kriv? Kao što rekoh, nisam baš onaj koji tako lako pušta stvari i ono o čemu sam isto pisao na instagramu, često pripisujemo krivicu sebi i osećamo se tako, iako smo povređeni! Nisam jedan od tih koji vidi da se stvari menjaju u sopstvenoj okolini, a govori „Ma, ja sam u pravu…“ ili „Ja nisam ni za šta kriv…“. Mislim da generalno to nije dobar princip. Uvek postoje dve priče, dve percepcije iste stvari. Ali tu i jeste zapravo caka! Koja je onda „teorija“ tačna i šta je po sredi?

Rad na sebi
jeste povezan
sa našim
interpersonalnim
odnosima

Kako to ličnim radom i razvojem gubimo ljude oko sebe? Kada se razvijamo, kada smo bolje, kada radimo na sebi, ne radimo samo na osećanjima. Sve je uzročno-posledično. Menjaju se i neki naši postupci i aktivnosti. Kada radimo a sebi, više smo u dodiru sa samim sobom i učimo da razumemo neke naše probleme. Ali, ono što je bitno, učimo i da se postavljamo prema drugim ljudima. Da, učimo da postavimo granice, da zahtevamo za sebe, da kažemo da, a prečesto i ne… Naučimo da izrazimo svoj stav i mišljenje. Shvatamo šta nam ne prija i u kakvoj sredini želimo da se se nalazimo. Takođe, shvatamo šta je tuđ zahtev, a šta naša potreba. Da, defintivno će neki ljudi nestati sa naše mape i mi sa njihove. Primljeno k znanju. Znači a razvoj, a gubitak nekih ljudi, ili ako želite probir. (a mustaći, a ženidba).

Preuzeto sa – Quotes Hacks

Šta je sa drugom „teorijom“? Ko god radi na sebi, na bilo koji način, zna da rad zahteva puno truda, ali i da ti se triput više vrati. Pa npr. ne nerviraš se ko ranije zbog tuđeg mišljenja… Ili, pak kad počneš da kopaš po sebi i rešavaš ključna svoja pitanja, onda se ekstenzije tih pitanja isto tako rešavaju, a konkretne situacije postaju laganije za uhvatiti se u koštac s njima. Kad radimo na sebi, radimo i na našim odnosima sa drugima. Kad si raspoložen, onda si za sve, kada nisi, nisi baš ni za društvo. Dakle, mi učimo da rešavamo životne prepreke i to na dnevnom nivou. Učimo i veštine. Nekada ne znamo zašto izbegavamo javne skupove, imamo strahove, nesigurni smo. Radom na sebi, bićemo hrabriji za nove relacije, za ulazak u društvo, bićemo adaptivniji, fleksibilniji. Da, definitivno neki ljudi će ući u naše živote, a i mi u njihove.

Ne znam da li sam dobio odgovor na svoje pitanje, tj. na moj problem? Kako sad… I ovako i onako… „Istina“ je gde?

Naš lični razvoj i rast, kako god hoćete, je kompleksan put. Razni segmentni našeg bića će pretrpeti promene, tj. bolje reći, doživeti promene. Taj put donosi nove staze, neotkrivene naše resurse, ali i neotkrivene probleme. Donosi nam puno benefita, ali i puno posla. Kada radimo na sebi, ma jednostavnije rečeno, kada se bolje osećamo, mi se učimo novim putevima i rešenjima, a i uviđamo greške i bagove u prethodnim rešenjima. Da se bolje osećamo ne znači da smo na sigurnom, nego upravo to, da se menjamo. Promena je zapravo suština i svrha.

Rad na sebi
jača naš
kompas

Naši postupci su u našim rukama, za njih smo odgovorni, za tuđe ne možemo biti. Krivica je sastavni deo života, nekad smo krivi, nekad nismo. Percipirati život i odnose sa drugima kroz krivicu ili kroz suprotan pol toga, a to bi za mene bila npr. narcisoidnost, ne pije vodu i ne vodi nas u razvoj, niti obezbeđuje put ka valjanom prijateljstvu. Ne možemo evaluirati stvari po principu krivice, ali možemo raditi da bolje razumemo stvari. Učiti se nezavisnosti, odgovornosti, kao i dobrom odnosu prema sebi i drugima – To je put razvoja. Razvoj nas vodi ka jasnijoj slici… Daje nam odgovor gde je naša pozicija u svetu i u odnosu sa drugima. Vodi nas jasnijoj slici naše moći, naših mogućnosti. Uči nas koja je linija i granica do koje smo mi odgovorni, a kada je to tuđa granica. Uči nas koje su naše želje, a šta tuđe, za šta treba da snosimo odgovornost, a za šta drugi. To vam je kao kad Vam se razbistri, ili razmagli, pa jasnije vidite obrise. Rad na sebi vodi ka novini, ne učmalosti, novim ljudima, ali i redukciji odnosa. Jača naš kompas, kuraži nas da potegnemo određene postupke koji su u našem interesu, ali nas i jača da budemo otporniji na gubitak. Sve je to neminovno, bitno je kako ga mi doživljavamo!

Šta Vi mislite o ovome? Kako Vi preživljavate gubitke? Kako izgleda Vaš lični rad? Pišite mi… Pozdravljam Vas do sledećeg teksta.

Hvala na inspiraciji @mentalno_prostranstvo

0Shares

5 Replies to “Gubitak prijatelja – Lična krivica i/ili lični rast?”

  1. Bosiljka hvala na komentaru. Pa, zaključak je Vaš 😀 Nadam se da Vam se svideo tekst.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *