Okrivljavanje žrtve

U aktuelnom kontekstu gde se navodno priča o porodičnom nasilju, seksualnom uznemiravanju, silovanju, imamo paradoks da su potrebni veliki napori da se žrtvi, pre svega poveruje. Pre svega želim da kažem, da je termin žrtva, iako stavlja osobu u „pasivan“ položaj, opšte prihvaćen termin u međunarodnim dokumentima. Takođe, rekao bih, naziva stvari pravim imenom od čega ne treba bežati. Termin „just-world“ je fenomen i kod nas nema neki specijalan prevod, ali se može prevesti kao „okrivljavanje žrtve“. Ovaj termin, pak govori o bežanju od suštine. To se može dovesti i u vezu sa sekundarnom viktimizacijom gde žrtvu dodatno „žrtvujemo“ diskriminisanjem i nerazumevanjem. Međutim, ovde je situacija još ozbiljnija. Okrivljavanjem žrtve se negira odgovornost postupaka ljudi koji su naneli bol, štetu, tugu, traumu i povredu žrtvama i upire se prst u žrtvu. Žrtva se okrivljuje i zaslužila je to što joj se desilo. Stvar je dakle neznanja, konteksta u kom živimo, ali i određenih psiholoških procesa kod ljudi. Videćemo i kojih.

Zašto mislimo da je žrtva kriva za to što joj se desilo?

Fenomen
„just-world“
predstvalja
tendenciju ljudi
da okrivljuju
žrtvu da je
kriva za to
što joj se
desilo.

Sećam se jednog istraživanja koje sam i naveo u jednom svom tekstu… Naime, radilo se o istraživanju koje se sprovodilo na raznim internet portalima i to analizom ulazaka korisnika na određenjene vesti. Rezultati istraživanja pokazali su da je visok procenat ljudi nakon ulaska u kataklizmičke i „negativne“ vesti poput katastrofičnih procena klime u budućnosti, poražavajućih ekonomskih predikcija, vesti o masovnim ubistvima, silovanju, ulazio nakon toga u vesti zabavnog, žuta štampa karaktera. Zašto navodim ovo? Ljudi okrivljuju žrtvu da joj se desilo to što joj se desilo zbog njenih postupaka, izgleda ili karakteristika jer se boje da je takva stvarnost ugrožavajuća po njih, njihovu životnu filozofiju i viđenje sveta.

Ljudi se boje:

  • Mogućnosti da su i sami ranjivi
  • Nekontrolisane i prevelike anksioznosti 

Ako jedno istraživanje kaže da jedna od tri žena i jedan od pet muškaraca pretrpeo neki od oblika seksualnog nasilja u detinjstvu, nije ni čudno što nas ovaj podatak plaši, iznenađuje i šokira. S tim u vezi, razni autori navode i minimalne određene benefite od ovog fenomena, a to je da ljudi treba da teže optimizmu, a ne konstantnoj usmerenosti na rizike koji vrebaju. Opet, problem je ovde dramatično veći. Pored nesvesnosti o postojanju rizika, pitanje je šta je sa našim osećajem za empatiju, pa mogu reći i za ljudskošću. Okrivljavanjem žrtve, ne radimo ništa da pomognemo osobi da krene putem oporavka, nego utabavano staze traumi, a pre svega normalizuje se i opravdava porodično nasilje, seksualno uznemiravanje, silovanje… Ma, svi oni postupci zbog kojih je žrtva okrivljena, a ne nasilnik. To može biti i primer opravdavanja diskriminacije ili rodne neravnopravnosti u traženju razloga toga u karakteristikama osobe ili grupe

Neki od primera:

  • Na jednom pravnom fakultetu u jednom gradu u Srbiji studenti su učili da je jedan od kriterijuma za silovanje i izgled/garderoba žene.
  • ,,On je dobar komšija, nije moguće da može da uradi tako nešto, sigurno je nešto uradila.“
  • ,,Ti mu stalno nešto drobiš, zaslužila si.“
  • ,,Zašto je ulazila u auto, ako nije htela ništa?!“
  • Flertovanje mora da vodi do seksa.
  • ,,On je alkoholičar, šta je očekivao!“

Neke primere sam lično čuo i video tokom svog rada sa ljudima koji su im dodatno otežavali ooravak. Da li Vi možete da se setite nekih?

Rad na traumi, kako ovakva iskustva često i jestu to, treba da obezbedi osobi puno poverenje terapeuta, podršku i razumevanje klijentkinje ili klijenta. Takvo iskustvo pravi probleme u funkcionisanju ljudi i potrebno mu je dati drugačije značenje i integrisati ga u sistem čoveka, tako da može da nastavi da živi sa tim iskustvom kao delom svoje životne priče. Okrivljavanjem žrtve dodatno izolujemo osobu sa takvim iskustvom, dodatno bojeći narativ i život osobe bojama tog negativnog iskustva, traumatskog iskustva po pravilu. Osoba je okrivljena i pritom oseća krivicu, što je ultimativno breme i emocija.

Nećemo pridavati pažnju raznim javnim ličnostima, ali razmislimo svi koliko smo puta kao javnost podržali i opravdali nečija nasilna dela i naknadno okrivljavanje žrtve. Lakše je misliti da ne živimo u takvom društvu, ali još nešto… Neke čak i nije strah, samo im je komforno i to neka bude treći razlog zašto mislimo da je žrtva kriva, pored gore dva navedena?

  • Dominantni patrijarhalni kontekst štiti sam sebe

Iz tog razloga više je primera koji oslikavaju položaj žena jer to i jeste stanje.

Napišite komentar podrške, verujem da će nekome ko je ovako nešto preživeo značiti. Verujem da će i nekome pomoći da drugačije percipira stvari.

0Shares

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *