Pijem da ublažim bol

In vino veritas. U ovom slučaju – U vinu je odušak i to onaj kratkotrajni i ne baš istinit. Vino ili drugo piće po izboru kamuflira. Sve je za ljude, naravno. Ništa od takozvanih „kratkoročnih odušaka“ nije loše samo po sebi. Loše je u kontekstu trenutnosti rasterećenja. Danas ću pisati o alkoholu i to jer mislim da je kod nas tipičan i čest odabir, a „veoma“ rizičan. U gubicima, alkohol je odlagač prevladavanja tog gubitka. Ovakve šeme uglavnom, ne po pravilu, ali često formiraju muškarci i o tome ću danas i pisati. Stoga, ako ste žena i prepoznajete nekog bliskog ili se i sama prepoznajete, tekst je svakako namenjen i Vama i može biti od pomoći.

Muškarci češće naučeni
da ne prepoznaju i
ne iskazuju emocije.
Pri gubitku alkohol
je čest „saveznik“.

Ovde ne pričamo o zavisnosti, ovde pričamo o izostanku umeća za preboljevanjem i tugovanjem, ili pak o nefunkcionalnim obrascima tugovanja. Ovde pričamo o načinima ne/povezivanja sa emocijama nakon gubitka. Kratkotočni odušak vs. dugoročno razrešenje. Sam sam ulazio u ovaj obrazac. To ne znači da je loše popiti i opustiti se, ali ako je to jedini način ili čest način regulisanja ili skrivanja emocija… Pa, recimo da se gubitak neće integrisati u naš sistem i to može praviti probleme na razne načine. Svaki novi gubitak biće i novi okidač. Gušićemo se u plonogiranoj patnji, nerazrešenim odnosima, uspomenama, nesigurnostima, strahovima i polako narušavati kvalitet života. Ne želeći da generalizujujem, ali neretko muškarci, ali i sve češće žene, u zajednički paket stavljaju gubitak, tugovanje i alkohol. Zašto mislim da je ovo češće muški način?

Kako postajemo ovakvi?

1. Modeli: Moguće da smo gledali nekog kako na ovakav način rešava probleme. Deda je pio, tata je pio… „Kapiramo“ da se tako to radi. „Tako mi muškarci!“

2. Poruke: Je l se sećate onih rečenica? “ Nemoj da plačeš, evo ti bombona!“, Ili one jednostavne i direktne – „Nemoj da plačeš!“, „Ajde ne plači, budi jak!“, „Budi muško!“ Uslovljavani smo od samog detinjstva i naučeni da skrivamo i zataškavamo emocije, da ih na neki način suspendujemo.

3. Kultura i kontekst: Alkohol je deo kulture, običaja. Nije čudno piti, nekako se i podrazumeva. Da li imamo isti stav prema nekim drugim psihoaktivnim supstancama? To ne znači da se i one ne koriste u ove svrhe, ali verovatno manje. Pesme, filmovi romantizuju ovakav način tugovanja. Sam naslov teksta implicira na one pesme koje i govore upravo o takvim obrascima tugovanja. Nemam ništa protiv i sam sam je pevao i može biti vrlo katarzično i korisno. Ukoliko nas ne vodi do preboljevanja već do guranja pod tepih, tad nam ne služi. Još nešto bitno! Kako u patrijarhatu plakati? To nije muški. Emocije se ne dele sa ortacima, sa ortacima se pije. Mislim da i žene piju sa ortakinjama, ali mislim da i više pričaju i dele.

4. Ličnost: Kada kažem ličnost ne mislim na sklonost ka nečemu, mislim na način na koji smo stvarali našu ličnost, pa sada na određeni način konstruišemo i gledamo na gubitak, tugu, separaciju. Znate ono, kakvog ste temperamenta…

Šta se dešava?

Dakle, naučili smo tako, alkohol je naš veliki resurs. Pa, npr. pokidate tetive na nozi, morate ležati. Resurs su Vam lekar, prijatelj koji će Vam praviti društvo, određeni član porodice koji će Vam dodavati vodu, hranu… Kada izgubimo osobu, umrla je ili je za nas umrla, tada alkohol postaje naš bitan resurs/drugar. Pored toga što nam je alkohol važan resurs, emocionalno smo nepismeni. Kada to kažem mislim da nismo naučili da se susrećemo sa svim emocijama, da ih prepoznajemo i dozvoljavamo sebi da ih osećamo. Gubitak kao veliki događaj koji neminovno dovodi čoveka da niza tranzicija i raznih osećanja, dovodi nas do kapsuliranja. Muškarci su neretko naučeni da funkcionišu na ovakav način.

Kakav je „tretman“?

Svaka osoba ima drugačij sistem uverenja i veza, te će i rad biti individualan. Obrazac suočavanja sa tugovanjem i naš aktuelni kontakt sa emocijama bi trebalo podvrgnuti reviziji i promeni, svakako. Verbalizovati emocije i prepoznati ih, gubitak integrisati i razrešiti jedan je od ciljeva. Promena ili redukcija alkohola kao resursa u periodima tugovanja nastavak je posla. Skrivanje emocija neće dovesti do nestanka istih. Dovešće do bolesti, u najboljem slučaju do narušavanja kvaliteta života. Rad u ovom smislu nije lak, niti se ponašanje menja samo po sebi. Pre ponašanja, sledi rad na našim sržnijim stvarima.

Voleo bih da pročitam i Vaše mišljenje u komentarima i odogovrim na pitanja. Ukoliko mislite da bi trebalo da radite na ovome sa psihoterapeutom, pišite na e-mail: vujic.sasa.psihoterapija@gmail.com.

0Shares

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *