Radovati se kao dete – Sve u svoje vreme? Implikacije na sreću

Često pišem o tome kako se pojedinac snalazi u društvu i kako to utiče na tu individuu, koliko joj menja život i kako utiče na sam kvalitet života… sreću, autentičnost, identitet. Mislim da su to baš aktuelne teme i da, priznali to sebi ili ne, sve nas pogađa na ovaj ili onaj način, te ćemo o tome pričati povremeno kojekude.

Ovaj tekst je inspirisan mojim osećajem da se nekad suzdržavam na nekim mestima i da sam, ranije pogotovo, mislio da su to neke infantilne stvari koje sam „prerastao“ i da nije ni mesto, a ni vreme da ja sad tu nešto iskazujem preterane emocije. Nije da je baš tako zapravo?! Više je da sam želeo, ali da sam imao neki otpor, tj. stegu kako to ne treba. E, sad kako spadaju ti okovi i kako čoveka počinje da boli uvo šta ko misli, tako počinjemo i da dozvoljavamo sebi slatke užitke, neki bi ih nazvali – sreća. To je onih 10 minuta istinske sreće. Ne možemo je osećati non stop. Srećni smo u životu, ali ne osećamo je baš ceo dan, prosto je nemoguće. E, tih 10 minuta možemo imati više puta i češće.

Jednoobraznost
je na
ceni

Kad sam krenuo da radim pre šest i po godina, kolektiv je bio pretežno stariji od mene. Na moje iznaneđenje, priznajem, ne da sam dobio zabavne i lude kolege, nego sam pomislio kako bi više nas „mlađih“ (po godinama) napravilo dosadniju atmosferu. S godinama čovek bi trebalo da je pronašao sebe i da je manje pod prtiskom sredine. Potreba za društvenom validacijom i pozicijom prelazi u okrenutnost ka sebi, svojim specifičnim potrebama, željama, kreativnošću, stvaralaštvu. Zato neke moje kolege, prepoznaće se, đuskaju, blesave se i tako dalje. Naravno, nisu svi iskusniji ljudi ovakvi. Mnogi misle da sa godinama ide i ta uzdržanost. Uf, celo društvo ide u pravcu uzdržanosti, ka blaziranosti (Branka Katić u Otvorenim vratima). Vidite, čak i u sportu se ide ka uzdržanosti… Ne izlaži se samo! Ostani u okvirima standarda. Ako se izložiš, trpećeš pogled. Posle se pitamo, kako to niko nije reagovao u autobusu kad je neko maltretirao drugu osobu. No, hajde da se vratimo na ono detinje u nama.

Skoro, na početku ove nenormalne godine, dok smo još išli na koncerte desio se bitan događaj kao inspiracija za ovaj tekst. Tada smo dve moje prijateljice i ja išli na koncert moje omiljene grupe Zemlja gruva. Ja sam veliki fan. Takođe, veliki sam fan i Zoe Kida, njihove pevačice. I sad malo pocrvenim kad se setim. Ja, mator konj, u 29. godini tada, se slikam… izgovaram „Ja sam najveći fan“ i radujem se kao dete. Ovo je baš terapijski i rasterećujuće kad Vam kažem… Dobio sam i zagrljaj, a evo Vam i slike ispod. Rekli su mi svi koji me dobro znaju „Sale, tačno se vidi da si srećan, to je onaj tvoj osmeh.“ I jeste bio. Zoe, još jednom… Ja sam tvoj najveći fan! 😀 hahah

Ovakve sitaucije nisu uvek bile tako realizovane, mada ja jesam poprilično „infantilan“ povremeno. Pre nedelju dana posle kupanja na Zrenjaninskoj peskari, hteo sam da vidim kafić koji se zove Central Perk. Ja sam, pretpostavljate i veliki fan serije Prijatelji (Friends). Nije baš kao onaj u Njujorku, ali za mene je više nego super. Tamo sam se kao dete fotografisao. Mislim, fotografisali su se i drugi, ali ja sam imao i onih 10 minuta sreće. Za druge ne znam… Drugar mi je rekao da se „prose..v.m“, ali ja nisam tad slagao, a još manje preterao. E, s tom rečju – preterati idemo dalje.

Nekad ili, pak često sebe sputavamo i preuokvirujemo naše potrebe i želje u grupne ili kolektivne. To nije samo da idemo na iste mesta, slikamo se na isti način, oblačimo na isti način… Ljudi, to zaista oduzima život. Toliko truda ulažemo da budemo kao drugi – „bolji“, da postaje iscrpljujuće. Pritom, čovek uvek oseća da ne postoji potpuna sreća, uvek ima signal neki, na koji odgovaramo pogrešno. To Vam je slično nekom životarenju. To vreme bolje da smo posvetili pronalasku prave individualne sreće. Ali, nije to tako lako… Nemojte me shvatiti pogrešno, ne pozivam na kolektivnu histeriju, već da samo malo više uživamo i da nas malo više briga šta sad tu neko misli.

Pročitajte tekst
gde se pominje
društveni
faktor kao
kriterijum
prilikom
dijagnostifikovanja
http://
stereotipno.rs/
kako-sistem-
vrsi-kontrolu-
nauka
-religija-politika/

E, sad hajmo ponovo na detinje u nama. Ovo je zanimljivo pitanje, bar meni. Ovde po sredi imamo pitanje razvoja. Pričao sam već o tome… uvremenjenost jeste nekako prava reč za to. Da li to znači da je ona „Sve u svoje vreme“, tačna? Narod je često skovao vrlo mudre rečenice, koje ako se pravilno tumače imaju vrlo smisla. Sad se pitate „Šta koj đavo čitam ovo onda“. Biti odrastao ima različite karakteristike od biti dete. Pogrešno je tumačiti da odrastanje zahteva uniformnost i uzdržanost. Tako nas uče. Ono što se vidi i što je tendencija je da i mladi ljudi više ne iskazuju prirodnu ushićenost, visok intezitet emocija, jednostavno onu tinejdžersku energičnost. Izgleda da je najbolje da ne pravimo društvene greške i budemo nekako deo sistema jer nas to čini najsrećnijim. Sasvim je normalno da smo i deo društva i to je deo ljudskog, civilizacijskog. To je i kriterijum za dijagnostifikovanje određenih problema, kako funkcionišete u interpersonalnim odnosima… Ali, to nema veze, naravno sa ovim. Ovde pričamo o čistom konformizmu, samo na još išem nivou.

Dopustimo sebi da budemo deca i da se radujemo nečemu zato što nam se raduje zbog toga. Kako smo naučeni da budemo uzdržani, na sredini i da moramo da ispunimo zahteve sredine, teško da ćemo doći do stvarnih ličnih zahteva i zadovoljstva. Ako nas nešto čini srećnim i osećamo strane poglede čuđenja, to je dobar znak! To nije ono detinjasto nezrelo, nego autentično! Kako sam napisao u jednom od postova na svojim mrežma – Razvoj je put od deteta ka detetu, ne ka detinjastom, nego ka autentičnom!

Da li ste Vi nečiji fan, ko i šta Vas oduševljava, čemu se radujete ko dete? Podelite sa mnom Vaše mišljenje o ovoj temi u porukama i komentarima. Pozdrav do sledećeg teksta.

0Shares

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *