Gubitak prijatelja – Lična krivica i/ili lični rast?

Dosta mojih prijateljstava je punoletno, traju preko 20 godina, ili makar 10. To ne znači da su prava prijateljstva samo ona iz detinjstva. Godine ne moraju govoriti o prijateljstvu, ali govore o zalaganju, istoriji, zajedničkim lepim i ružnim događajima, krizama… Kao i veza i ono treba da se neguje. No, nije to poenta, nego da ja nisam navikao da gubim prijatelje tako lako i da mi to dosta teško pada. Baš mi je bolno, valjda je tako svima… U razgovoru sa mojom prijateljicom koju poznajem stotinu ljeta, pričali smo o psihoterapijskim pravcima i njihovim gledištima, na ovako nešto. Koji su odgovori na ovaj moj problem, gde je mesto krivici, a gde razvoju?