O ANKSIOZNOSTI I BEZVOLJNOSTI. Da li je disciplina rešenje?

Filozofija današnjeg neoliberalnog društva, čiji smo deo bez daljnjeg, pritiska i usmerava čoveka da juri za uspehom, posebnošću, prestižom, individualnošću, a i da bude konkurentan. Da bi današnji čovek ispunio svoju svrhu – biti srećan, treba da savlada sve ove zadatke. Ukoliko niste uspeli u dosezanju svoje svrhe, tj. niste srećni – potrudi se bolje i više. Dan treba da bude bolje organizovan, a potrebno je još više discipline. U suprotnom, blizu si čoveka koji je beskoristan i bezvredan. Pitanje je koliko poređenje, traženje posebnosti u svetu gde su svi posebni i jurnjavi za kriterijumima uspešnosti kojih ima sve više daju šansu za srećom. Ta sreća jeste pozicionirana u futuru sa nadom da će se desiti, te se za nju valja boriti. Kako čovek ne može da se nosi sa zahtevima društva, porodice, sa sopstvenim očekivanjima, a prepušten je neretko samom sebi, počinje da se oseća bespomoćnim, da gubi kontrolu. Tekst se iz kritičke pozicije bavi percepcijom sreće kao svrhe, kao i načinima da se do nje dosegne, te i posledicama/simptomima istog.

MORAL – IMPLIKACIJE NA RAZVOJ I SREĆU

Shvatali to ili ne, mnoge naše konstrukcije morala nas koče. Ne pozivam Vas ja sad na razvrat, sodomu i gomoru, ali bih voleo da manje robujemo nekim stvarima. Nekad ne dođemo do nekih ostvarenja, saznanja, događaja i odnosa upravo jer delamo po tim našim pravilima i obrascima. Narod to ume da zove uštogljenošću, snobizmom ili da nekome viri praziluk iz zadnjice. To su Vam one priče o grehu… Opet, neki drugi imaju drugačiji, oni bi rekli iskreniji, pogled na svet. Čuli smo one kovanice npr. „Greh izlazi iz usta, a ne kroz usta.“ Biti moralan jeste vrednost koju gradimo preko dve hiljade godina. Uzdizati se duhovno, tj. razvijati se, čega je moral svakako segment, jeste naš cilj. Kako to onda moral može kočiti naš razvoj i sreću, pročitajte u ovom tekstu.

Radovati se kao dete – Sve u svoje vreme? Implikacije na sreću

Ovaj tekst je inspirisan mojim osećajem da se nekad suzdržavam na nekim mestima i da sam, ranije pogotovo, mislio da su to neke infantilne stvari koje sam „prerastao“ i da tome nije ni mesto ne vreme da ja sad tu nešto iskazujem neke emocije. Nije da je baš tako zapravo?! Više je da sam želeo, ali da sam imao neki otpor, tj stegu kako to ne treba. E, sad kako spadaju ti okovi i kako čoveka počinje da boli uvo šta ko misli, tako počinjemo i da dozvoljavamo sebi slatke užitke, neki bi ih nazvali – sreća. To je onih 10 minuta istinske sreće.