Zašto je promena teška?

Kako je naš identitet skrojen našim iskustvima od najranijih nogu i kako je ta naša uloga godinama formirana, nije lako promeniti ta sad sržna uverenja, hipoteze i konstrukcije stvarnosti. Naš identitet ima tendenciju samoodržanja. Sve ćemo uraditi da se ponovo ne osećamo onako kako smo se osećali kad smo bili vrlo mali, uz kasnije ponovne ožiljke. Te emocije su ono što nas drži dalje od „lake“ promene. Kako smo gradili kulu na mekom tlu koje nije moglo da podnese težinu naših emocija, pa je sad kula kriva, mora da prođe vreme da bi se osmislio novi način da ta kula dobije svoju novu svrhu sa ojačanim temeljom.

Okrivljavanje žrtve

U aktuelnom kontekstu gde se navodno priča o porodičnom nasilju, seksualnom uznemiravanju, silovanju, imamo paradoks da su potrebni veliki napori da se žrtvi, pre svega poveruje. Termin „just-world“ je fenomen i kod nas nema neki specijalan prevod, ali se može prevesti kao „okrivljavanje žrtve“. Okrivljavanjem žrtve se negira odgovornost postupaka ljudi koji su naneli bol, štetu, tugu, traumu i povredu žrtvama i upire se prst u žrtvu. Žrtva se okrivljuje i zaslužila je to što joj se desilo. Stvar je dakle neznanja, konteksta u kom živimo, ali i određenih psiholoških procesa kod ljudi. Videćemo i kojih.

Gubitak prijatelja – Lična krivica i/ili lični rast?

Dosta mojih prijateljstava je punoletno, traju preko 20 godina, ili makar 10. To ne znači da su prava prijateljstva samo ona iz detinjstva. Godine ne moraju govoriti o prijateljstvu, ali govore o zalaganju, istoriji, zajedničkim lepim i ružnim događajima, krizama… Kao i veza i ono treba da se neguje. No, nije to poenta, nego da ja nisam navikao da gubim prijatelje tako lako i da mi to dosta teško pada. Baš mi je bolno, valjda je tako svima… U razgovoru sa mojom prijateljicom koju poznajem stotinu ljeta, pričali smo o psihoterapijskim pravcima i njihovim gledištima, na ovako nešto. Koji su odgovori na ovaj moj problem, gde je mesto krivici, a gde razvoju?